VUKOVAR JE VIŠE OD GRADA

PON, 17.11.2014. | Vijesti
Vukovar je nada u suzama uplakane djevojčice, šapat starca, otpor hrvatskog vojnika… I šutnja. Šutnja, s kojom se vjetar igra u vukovarskim krošnjama stabala

Nižu se godine. Jedna za drugom. Svojim ujednačenim ritmom vrijeme nikoga ne čeka i ne radi iznimke. Tok vremena je za sve isti, ali tijek je ono što čini razliku. Ne samo u ljudskim životima. Tako su prošle dvadeset i tri godine od jedne od najslavnijih priča Domovinskog rata, one vukovarske priče. Dvadeset i tri godine jednog vremena, za koji će mnoge osobe upotrijebiti i oznaku "tek" ili "već", kada govore o događajima koji su ostali za nama. I u nama. U svakome od nas.

Tako su prošle "tek" dvadeset i tri godine od svih zbivanja u Vukovaru. "Tek" dvadeset i tri godine za one koji žele zaboraviti. Za one koji žele zaboraviti sve. Baš sve. Rat. Agresiju. Razrušeni grad. Uništene živote. Nadljudski otpor. Herojstva bez usporedbe. Neusporediva djela hrabrosti. Prošle su "tek" dvadeset i tri godine, za one osobe koje se ne mire s povijesnim istinama. Za one koji žele zaboraviti tko je bio žrtva, a tko agresor. Za one koji žele raspodijeliti krivnju. Za one koji žele napraviti revizije krivnje i postupanja. S druge strane, "već" su prošle dvadeset i tri godine od svih zbivanja u gradu Vukovaru. Od plača djece. Od molitvi staraca. Od života među ruševinama. Dijeljenja skromnih obroka. Previjanja rana. Ohrabrivanja. Nade. Prkosa. Inata. Ljubavi. I rata. Dvadeset i tri godine…

Vukovar je te 1991. Godine postao nešto drugo. Nešto više od grada. Puno više. Nešto neobjašnjivo običnim riječima, čak kada se upotrijebe i posebno snažne riječi poput simbola, relikvije ili spomenika. Vukovar morate doživjeti da bi shvatili njegovu veličinu. Pronaći vremena. Otići tamo. Gledati. Disati. I šutjeti. Šutjeti na način da ta šutnja kaže više od proklamiranih političkih govora. Naručenih. Prepravljenih. Korigiranih. I prigodnih. Uvijek samo prigodnih. Ne shvaćaju to političke elite. Ne mogu shvatiti. Jer da mogu i sami bi ponekad osjetili. Onu šutnju. Vukovarsku. Koja kaže više od ijedne riječi.

Veličanstvena klica pobjede, rođena u Vukovaru te 1991. godine, odnijeta je iz razrušenog grada. U kolonama. U sjećanju. Zarobljeništvu. Vjetru. Snovima. Plaču. Osmijehu. No, to se vukovarske sjeme pravednosti teško primalo u ostalim krajevima države. Zbog suše. Zbog kiše. Neplodnog tla. Izmorene zemlje. Nebrige. Sustavnog uništavanja. Loše politike. Čudnih odluka. Sumnjivih motiva.

Sustavna nebriga za sve, osim za osobnu materijalnu korist, konačno je došla na naplatu, onu koja dolazi s kamatama. I onu koja zahvaća sve dijelove društva. Dovoljno je samo pogledati udžbenike iz povijesti za osnovnu i srednju školu, koji obrađuje teme iz Domovinskog rata. Ili one koji su , još preciznije, vezani uz obradu vukovarske ratne epopeje. Da netko, kojim slučajem, napravi anketu među učenicima viših razreda osnovnih škola i srednjih škola, o vukovarskoj ratnoj zbilji, uvjeren sam da bi rezultati bili katastrofalni. Koliko bi, učenici, znali nabrojati imena i prezimena junaka Domovinskog rata, a koji su branili Vukovar?

Koliko bi znali nabrojati imena agresora? Dijelove grada? Odnose snaga? Vrijeme obrane? Broj stradalih civila? Broj ubijenih hrvatskih vojnika? Broj zarobljenih? Broj likvidiranih? Broj ranjenih? Broj nestalih? Broj onih čija se sudbina još ne zna? Lokacije masovnih grobnica? Počinitelje? Broj uništenih tenkova? Broj uništenih zrakoplova? Broj ispaljenih projektila? Uvjeren sam da bi tako i slično koncipirana anketa, dala prilično razočaravajuće rezultate, no nikako zbog lošeg učeničkog znanja ili nekakve nenajavljene provjere znanja. Predmetu povijesti posvećen je nedovoljan broj sati, a u takvom zgusnutom rasporedu, mnoge su teme spomenute uzgred i djelomično. Za druge nema dovoljno vremena, iako su udžbenički nešto bolje obrađene. Zbog svega toga nastupa potpuna marginalizacija predmeta povijesti, a s njom, dakako, i značajnija školska obrada tema iz Domovinskog rata.

Jedan od simbola vukovarske obrane je i Željka Jurić. No, koliko je vas završilo sa srednjoškolskim obrazovanjem, a da nisu naučili ovo ime i prezime, ne samo na satu povijesti?! Pritom ponovo nisu pogriješili učenici, nego sustav koji je dozvolio nešto takvo, a to je samo jedna u nizu mnogobrojnih grešaka, koje su vezane uz neodgovarajući pristup predmetu povijesti. Željka Jurić (danas Jurić Mitrović), uplakana je vukovarska djevojčica koja je u koloni zarobljenika napuštala razrušeni grad. Suze preplašenog djeteta, koje je koračalo između mnogobrojnih leševa, obišle su svijet. Iskrene dječje suze. Iz dubokih tužnih očiju. Kristalno čiste poput tuge što je izvirala iz dječjeg srca. Mnogi su zapamtili njene suze. I njenu jaknu. Ispod koje je drhtala. Jaknu, koja je nekada bila znatno više plava, nego onda kada je s njom izišla iz nekog skloništa. Iz neke ruševine, koja se nekim čudom još uvijek održavala, pod desecima tisuća ispaljenih granata. Unatoč tonama prašine, ipak nekako nadrealno čista i žarka poput nade što ne gasne. Jakna koja se ne zaboravlja.

Danas u državi nemamo ni reprezentativan muzej posvećen Domovinskom ratu, koji bi imao izraziti nacionalni predznak i koji bi ujedinio sva sjećanja na Domovinski rat. Šteta je to i propust koji se još uvijek neopravdano tolerira. Mnogim političkim elitama. U njemu bi mjesta bilo i za tu jaknu, koja je i sama postala jednim od predmeta simbola čitavog Domovinskog rata. A posebno razrušenog Vukovara, kome su samo građevinske komponente bile uništene. Sve drugo je ostalo čitavo i netaknuto,čisto i ponosno. I sva herojska djela. Osobne žrtve. Ponos. Nada. I ljubav. Znao je to i nezaboravni Siniša Glavašević, čiji su svakodnevni ratni izvještaji iz opkoljenog grada, davali snagu ostatku države. Da izdrži. Da nastavi. Da ne poklekne. Glavašević je bio istinski predstavnik svoga grada, koji se uspio pomiriti sa apokaliptičnom slikom razrušenog grada, svjestan da je ona tek prolazna i kratkotrajna. Svjedoče tome i njegove riječi: "A grad, za nj ne brinite. On je sve ovo vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi."

Prošle su već dvadeset i tri godine od nezaboravne vukovarske priče. I prošle su tek dvadeset i tri godine, a mnogi nastoje promijeniti vukovarsku priču. Ne znam za vas ostale, ali mene još uvijek ponekad u snovima bude uplakane oči vukovarske djevojčice. I sve dok je takvih koji pamte, Vukovar nikada neće biti zaboravljen. Jer Vukovar nikada neće biti samo grad. Vukovar je više od grada. Puno više. Vukovar je nada u suzama uplakane djevojčice, šapat starca, otpor hrvatskog vojnika… I šutnja. Šutnja, s kojom se vjetar igra u vukovarskim krošnjama stabala.


IZVOR: Dalmacija News
Donacije

Zadnje fotogalerije
Dan Mimoza na Rivi Asfaltiranje lokalne ceste na Škrapama

Zadnje vijesti/akcije
USKRSNA ČESTITKA
SUB, 31.03.2018.
SPLIT SE GUŠI U SMRADU S KAREPOVCA
UTO, 06.02.2018.
BOŽIĆNA ČESTITKA
SUB, 23.12.2017.
26. OBLJETNICA ŽRTVE VUKOVARA
SUB, 18.11.2017.
 HRVATSKA SLAVI DAN DRŽAVNOSTI
NED, 25.06.2017.


Pristupnica
Statut stranke
Program stranke
Dokumenti
Izvješće o donacijama (2018)
© 2012-2018 Dalmatinski Demokrati | info@dalmatinski-demokrati.hr | Tel: +385 (0)95/90 21 762
Web design by VinisWEB